| |
 |
| |
Razlikujemo tri glavna modela korporativnog upravljanja (kapitalističkih društava) povezanih sa privredno ekonomskim okruženjem: kontinentalni, anglosaksonski i japanski.
U Japanu su veća dionička društva povezana u neformalne mreže „keiretsu“, sistem se zasniva na unutrašnjem trgovanju i intimnom partnerstvu između vlade (politike) i privrede. To je zapletena mreža odnosa između banaka, privrednih društava i japanske vlade. Veoma često je to unakrsno posjedovanje dionica i lične veze između direktora, društava, banaka i političara.
Osnov tog modela je tržište vrijednosnih papira (berza), koje je glavni izvor vlasničkog i dužničkog kapitala. Tržište služi kao instrument nadzora i vrednovanja menadžmenta preduzeća. Ima još funkciju tržišta korporacijske kontrole (Corporate Control Market). Za društva, čije dionice kotiraju na berzi je značajna ogromna i veoma raspršena dionička baza pojedinaca i finansijskih institucija. Pravila o unutrašnjem trgovanju odvraćaju dioničare od toga da zadržavaju veće vlasničke udjele sa namjerom aktivnog dijelovanja pri vođenju društva. Shodno tome dioničari imaju veoma mali neposredan utjecaj na upravu društva. Posljedica nepovjerenja u društvo, njen nadzorni ili upravni organ je prodaja dionica te prekid povezivanja sa društvom. Radi se o uvažavanju želje sa „izlazom“ a ne sa „glasom“, jer pokazuje izrazito kratkotrajan interes većine investitora na tržištu vlasničkog i dužničkog kapitala.
Ovaj model je karakterističan za kontinentalnu Evropu. Dijeli se na dva podsistema: na latinski i germanski sitem. Podsistemi se razlikuju po stvarnoj snazi i zaštiti velikih dioničara, malih dioničara i zaposlenih. Prvi uključuje modele upravljanja Italije, Francuske, Španije, Portugala i Grčke, a drugi Njemačke, Austrije, skandinavskih država i također tranzicijskih država (Slovenija, Hrvatska, dio BiH i dr.).
|
|
|
| |
 |
|
 |
|
 |
| |
TEST |
|
|
